23. - 28. svibnja 2004.

HODOČAŠĆE U ASIZ I DRUGA FRANJEVAČKA MJESTA

Franjevački samostan iz Osijeka-Tvrđa, organizirao je petodnevno hodočašće u Asiz i druga mjesta vezana uz život Sv. Franje Asiškog. Na hodočašće je autobusom u nedjelju 23. svibnja 2004. krenulo 50-ak hodočasnika pod vodstvom patera Željka Paurića. U Samoboru im se pridružio i pater Nikola Vukoja kao duhovni voditelj hodočašća koji je kao vrsni poznavatelj Sv.Franje hodočasnike upoznao s mnogim događajima iz Franjina života, no još više nastojao ih oduševiti da u svom životu slijede primjer sveca iz Asiza.

 

Hodočasnici su bili smješteni u hotelu uz samu baziliku Gospe od Anđela. Hodočašće koje je započelo u Grecu, završilo je cjelodnevnim boravkom na La Verni. U kasnim poslijepodnevnim satima 27. svibnja 2004. završeno je hodočašće od kojeg su vjernici mogli dobiti puno poticaja za daljnji život.

UVOD

Pod vodstvom p. Željka Paurića iz Osijeka krećemo 23. svibnja u ranim poslijepodnevnim satima. U predvečerje dolazimo u Samobor gdje nam se pridružuje p. Nikola Vukoja koji ce biti stručni i duhovni voditelj ovog hodočašća.

Zajedno molimo, upoznajemo se s programom putovanja, gledamo film o sv. Franji kao uvod u sve ono lijepo što nas čeka na ovom hodočašću. Uz kratka noćna zaustavljanja jutro nas budi već u Italiji, dapače tako smo blizu mjesta gdje ćemo započeti hod putevima sv. Franje. Strmom, serpetinastom cestom penjemo se prema Franjevačkom Betlehemu - Greccio. Pred našim se očima najprije ukaza stari grad tog imena iz kojeg je dječak, prema priči, bacio baklju i tamo gdje je ona pala Franjo je odlučio za taj Božić 1223. godine napraviti žive jaslice. Svi smo na neki način očekivali kako ćemo negdje u blizini ugledati to mjesto, no dječakova baklja pala je tri kilometra dalje, tako da i mi tek poslije još nekoliko kilometara vožnje ugledasmo Grecco. Zidovi samostana i crkve izgledaju kao da izranjaju iz stijene ili kao da ih je neki vješti modelar zalijepio za strme, okomite stijene.

U rano, još pomalo hladno jutro, dok po granama drveća blistaju kapljice rose, uspinjemo se u tišini kamenitim stepenicama prema samostanu. Na ovo mjesto kao da ne dopire buka i vreva svijeta, čuje se samo razdragani cvrkut ptica. Prvi smo hodočasnici ovog svibanjskog jutra, p. Nikola zvoni na vrata samostana i poslije nekoliko pokušaja otvara nam brat franjevac s kojim se dogovaramo za sv. misu.

P. Nikola najprije nas vodi na mjesto gdje je sv. Franjo postavio žive jaslice. Pećina s kasnije dozidanim malim prostorom. Umjesto oltara živi, neobrađen kamen na kojem je danas postavljen kip djeteta, a te noći iz silne Franjine ljubavi i poniznosti mjesto Djeteta bilo je prazno. Svi su bili tu i vol, i magarac, i okolni seljaci kao pastiri, samo Djeteta nije bilo. No prema prići ondašnjih očevidaca, dok je svećenik slavio misu, na kojoj je Franjo kao đakon pjevao evanđelje, mogli su vidjeti dijete Isusa. Sv. franjo bio je zadivljen ljubavlju Boga koji je htio sići iz svog lijepog neba u ovu našu dolinu suza. Iza te žive stijene nalazi se zidna slika koja prikazuje Majku Božju kako hrani, doji dijete Isusa. On je htio biti ljubljen ljudskom ljubavlju, biti dojen majčinim mlijekom. Na poticaj p. Nikole molimo na ovom mjestu za sve one koji su se obradovali našem rođenju, ali i za sve one čije je rođenje nas obradovalo. Na tom i danas malom prostoru pokušavam zamisliti sve one koji su te noći na poticaj sv. Franje došli iz bliže i dalje okolice kako bi u toj špilji, stojeći na strmini gotovo opipljivo doživjeli Kristovu ljubav.

Iz spilje odlazimo u kamenu crkvu gdje svi zajedno slavimo božićnu misu zornicu. Poseban osjećaj ispunja dušu: vani rascvjetani svibanj, a mi pjevamo naše božične pjesme u kojima je hrvatska duša tako toplo prepjevala božićno otajstvo i tako se osječamo bliski sv. Franji. Poslije mise razgledavamo stalnu, svjetsku izložbu jaslica.Onaj osječaj koji je ispunjavao dušu sv. Franje, divljenje pred Bogom koji je radi ljubavi sišao na zemlju, može se iščitati u ovim jaslicama izrađenim na različite načine u svim krajevima svijeta: Europa, Amerika, Kina....

Razgledavamo i skromne prostorije prve kapelice podignute iznad spilje i prvog samostana, kao i ove današnje. Čovjek se pita kako su uopće mogli graditi takoreći na samoj stijeni? Silazeći kamenim stepenicama prema autobusu ispraća nas pjev ptica i žubor vode koja pršti po stijeni, a u duši odzvanja:" Hvaljen budi Gospodine moj po sestrici našoj vodi....."

Po programu putovanja trebali smo posjetiti Fontecolombo - Franjevački Sinaj, mjesto na kojem je Franjo napisao Pravilo, no radi radova na cesti koja do tamo vodi ne možemo ići posjetiti to mjesto, pa nam p. Nikola kratko o njemu priča.

Kroz prekrasnu prirodu vozimo se prema svetištu Božjeg milosrđa u Collevalenzu. Već izdaleka vidimo moderno zdanje izgrađeno u opeci. Crkvu je uz pomoć darova sagradila c. s. Maria Esperanca, Španjolka čiji nas dobrodušni kip dočekuje na ulazu u svetište. Pod stručnim vodstvom razgledavamo ovu doista moderno sagrađenu i uređenu crkvu. Na moderan način, uz pomoć dostupnih, modernih tehnika (onako kako to samo Talijani znaju napraviti) u jednoj je prostoriji prikazano Isusovo rođenje, smrt i uskrsnuće. Uz crkvu sagrađene su, uz mnoge druge sadržaje, i dvorane za bolesnike koji dolaze sa svih strana okupati se u vodi za koju vjeruju da je čudotvorna.

U poslijepodnevnim satima krećemo prema Assizu vozeći se i dalje uz prekrasnu prirodu i mnoge stare gradove od kojih nam p. Nikola pokazuje Terri, grad sv. Valentina. Nakon nekog vremena pred nama na brijegu ugledasmo Assiz, a ubrzo podno Assiza i kupolu crkve Gospe od anđela u čijoj ćemo neposrednoj blizini boraviti sve ove dane koji su pred nama.

Možda neću kronološki točno sve opisati, ali kronologija nije ni važna, važna je poruka svih tih mjesta povezanih sa životom sv. Franje. Kronologija bi čak mogla i zasjeniti važnost poruke.

OPIS PUTOVANJA

Asiz, rodno mjesto sv. Franje, smješteno je na brežuljku koji dominira cijelom dolinom. Cijeli grad proteže se izmedu crkve sv. Klare i Franjine bazilike, a nekako u sredini katedrala je sv. Rufina (mučenika iz prvih kršćanskih vremena ), u kojoj je Franjo kršten. U crkvi sv. Klare molili smo i zahvaljivali za dar života, baš kao što je to i Klara cinila. U toj je crkvi i ono znakovito raspelo doneseno iz sv. Damjana, tu je i Klarin grob. Za dar života zahvaljivali smo poput Klare hodočasteći rano jutrom u Carcere, gdje smo proveli cijelo prije podne u tišini i sabranosti. To je posebno mjesto sakriveno od ljudskih pogleda, ne vidi se iz doline, dapače ne vidi se ni kada mu se čovjek skroz približi. A kad se ude u te spilje gdje je sv. Franjo s braćom boravio, kad se stane na terasu uz mali samostan, izgraden na živoj stijeni, pogled puca na dolinu podno Asiza. Bujno raslinje, ciklame koje cvatu, male spilje, kameni puteljci, ptice koje pjevaju stvaraju dojam da ćete svakog trenutka ugledati sv. Franju kako moli, sjedeći na drvenoj klupici. Poseban je doživljaj bila rana sv. misa. Svima nam je pomalo ( ili poviše ) bilo hladno na tijelo, ali nekako posebno toplo u duši. Vidjeli smo i rupu kroz koju je, prema predaji, Franjo tjerao zloduhe kada su ga napastovali. Svi bismo mi trebali takvu nekakvu rupu...Sjedili smo u samostanskoj blagovaonici, te vidjeli kor gdje su braća molila. Kada smo se u žaru podnevnog sunca pješice spuštali prema Asizu prašnjavih cipela bar malo smo si mogli dočarati Franju i njegovu braću dok su pješice išli od mjesta do mjesta.

Uvijek je pitanje gdje u Asizu zapoceti priču o sv. Franji: da li u rodnoj kući ili u crkvi Franjinog krštenja ili kod sv Damjana ili u Rivotortu mjestu koje se naziva kolijevkom franjevaštva ? I upoznavanje, sa svim tim mjestima obavili smo, po prijedlogu p. Nikole, uz molitvu zahvaljivanja. Tako smo u crkvi koja je podignuta iznad ostataka Franjine rodne kuće molili za naše roditelje izgovarajući im imena. Molili smo i za sve današnje roditelje koji imaju problema sa svojom djecom. Ni Franjinim roditeljima nije bilo lako, nisu ni oni razumjeli sve njegove postupke. I za trgovce smo molili u maloj prostoriji gdje je nekada bila trgovina Franjinog oca.

Za dar krštenja, za krsne kumove i sve one koji su nas odgajali molili smo u katedrali sv. Rufina stojeći kod krstionice gdje je Franjo kršten. I naša krsna obećanja obnovili smo baš na tom mjestu gdje je kršten Siromašak iz Asiza. U toj je crkvi sv. Franjo ponekad propovijedao i uvijek se za to pripremao u jednoj maloj prostorijici, kako bi što bolje mogao navještati Božju Rijeć.

Kao što se kaže kako svi putovi vode u Rim tako bi se za Asiz moglo reći kako sve ulice vode prema bazilici sv. Franje. Ispred bazilike velik je, popločen trg u dva nivoa s kojih se ulazi u gornje dvije crkvene lađe. Srednja lađa simbolizira zemaljski život sv. Franje, gornja nebeski, a iz srednje stepenicama se ulazi u kriptu, kapelicu gdje je Franjin grob. Ta kapelica plijeni svojom jednostavnošću, onako polumračna kao da podsjeća na spilje i skromne nastambe u kakvima je sv. Franjo boravio. Mjesto je to stalne molitve, ljudi u svečanoj tišini prolaze uz grob Siromaška i zasigurno svaki hodočasnik počinje razmišljati o svom životu, a u svjetlu Franjinog života. Srednji nivo bazilike posvećen je prikazu, gotovo svima nam poznatih scena, iz zemnog Franjinog života. Najviši nivo oslikan je Giottovim freskama koje prikazuju Franjin život kad je u posvemašnjem siromaštvu odlučio slijediti Krista. U svakom bi se od ovih nivoa moglo proboraviti jako puno vremena upoznavajući se s vrijednim umjetničkim ostvarenjima, no još više uronjeni u molitvu.

Uz ova tri nivoa bazilika ima još mnogo malih kapelica koja je, svaka na svoj način, spomen na Siromaška. Tu je i kapelica s relikvijama na čijem nas ulazu dočekuje pano s elektronskom kopijom Giottove slike sv. Franje. Najvrednije što se u toj kapelici čuva jest Franjino pismo bratu Leonu i originalni Franjin rukopis Pravila. Uz baziliku nalazi se, kao uostalom na svim mjestima vezanim za Franjin život, veliki prostor gdje se mogu kupiti razlicite uspomene. No važnije od svih uspomena bilo bi ponijeti s ovog mjesta primjer Franjinog života, njegovu ljubav i predanost Kristu od siromašnog rodenja u štali do ostavljenosti na križu.

Pred jednim je križem klečao Franjo i u maloj crkvici sv. Damjana koju smo također posjetili. Iako s vremenom dograđivana možda je baš ta crkvica zadržala onaj Franjin duh jednostavnosti i siromaštva. Iako je originalni križ radi sigurnosti premješten u crkvu sv. Klare, ovdje smo mogli vidjeti i proći kroz sobu u kojoj je Klara sa sestrama molila, spavala, radila, a tu je i umrla. Okružen brojnim maslinicima izvan zidova Asiza baš sv. Damjan čuva duh franjevaštva iz samih autentičnih početaka.

Ma može se taj duh, ako otvorimo sva čula, osjetiti na svim mjestima, ali nekako najviše kod sv. Damjana i kad se ude u onu malu crkvicu u Porcijunkuli, koja je kao srce velikoj bazilici koja je nadsvođuje. Sve dane boravka u Franjinom zavičaju spavali smo baš tu, nekoliko koraka udaljeni od te male crkvice Gospe od anđela, crkvice koja zrači necim što se našim ljudskim riječima ne da opisati. Kada uđete u tu malu crkvicu vi i dalje ostajete to što jeste, ostaju vam sve vaše boli, radosti, pitanja, traženja, molitve, sve vam to ostaje a vi ste na neki način novi. Tu je i mjesto preminuća sv. Franje. Boravili smo tako blizu tog svetog mjesta: jeli, spavali, razgovarali, a jesmo li bili svjesni te svetosti, jesmo li bar mali dio onog neopisivog i neizrecivog ponijeli sa sobom onog jutra kada smo u četvrtak kretali prema La Verni, zadnjem odredištu našeg putovanja. Opraštajući se od Asiza prebirem po uspomenama, po svemu što smo doživjeli. Je li sve barem spomenuto. Pada mi na pamet ona večer s našim franjevačkim novacima na tvrđavi iznad Asiza kada smo zajedno pjevali pod zvjezdanim asiškim nebom" Bože čuvaj Hrvatsku"( " I Bosnu!"- doda s puno žara plavokosi franjevački novak iz Bosne Srebrne)," Tebi majko misli lete" i " Salve Regina".

Dok se autobusom vozimo prema La Verni, brdu koje je Franjo osobito volio, cije su ga brojne spilje podsjećale na rane Kristove, divim se pokretljivosti sv. Franje i njegove braće koji su sve ove razdaljine prolazili pješice po vrelini ljeta ili po hladnoći zime.

Sav ovaj kraj nacionalni je park stoga se i mi pješice, putem kroz šumu uspinjemo prema crkvi i samostanu. Taj cijeli prostor mogao bi se nazvati i najvećom crkvom na svijetu, jer su biskupi nakon Franjine stigmatizacije jašući na konjima oko brda na dvanaest mjesta kamenje pomazali sv. uljem kao što se posvećuje crkva. Tako eto i mi kao kroz crkvu prolazimo u tišini ispod krošanja stabala kroz koje se probija sunce i vidi plavo, jasno nebo. Okupljamo se na kamenom prostoru ispred crkve odakle puca krasan pogled na okolne šume, pašnjake, naselja. Obilazimo mjesta koja je sv. Franjo osobito volio, gdje se molio, spavao. Misu slavimo u kapelici Marijinog uznesenja na nebo. Sve kapelice, jednako kao i glavna crkva ukrašene su djelima braće Della Robbia u tehnici terakote. Likovi bijeli, porculanski istovremeno djeluju tako nebeski nestvarno i tako zemaljski stvarno. Na mjestu gdje je sv. Franjo zadobio rane danas je kapelica u kojoj je prikazana Kristova smrt na križu. U podu je staklom točno označeno mjesto dobivanja rana. " Ljubav nije ljubljena..." zvoni mi u duši dok u tišini odlazimo iz ove kapelice koja posvećuje svu ovu prirodu i ovaj lijepi kraj.

Ovdje se dijelimo: oni koji mogu hodati odlaze na vrh La Verne ( 1283 m), a ostali ostaju na procesiji koja se obavlja svaki dan u tri sata poslije podne. Kroz šumu, preko korijenja stabala, ponegdje uz velike strmine penjemo se prema vrhu. Sv. Franjo često je tuda prolazio zavlačeći se u pukotine kao u rane Kristove. Tišina, tek cvrkut ptica, priroda tako različita od one u Isusovoj domovini, a ipak nas težina puta potice na razmišljanje o muci Kristovoj. Uz ne male napore dolazimo do vrha s kojeg se, kao nagrada, pruža prekrasan pogled na sve strane. Brat Sunce nas žari, brat Vjetar nas blaži svojim daškom, razmišljam o bratu Franji o ljepoti duše koja je mogla sve ovo vidjeti, makar su tjelesne oči vec bile gotovo slijepe.

Dok odlazimo s La Verne p. Nikola čita nam oproštajni Franjin blagoslov, znao je sveti čovjek kako je sestrica Smrt blizu i da se zauvijek oprašta od La Verne. I mi se opraštamo od zavičaja i mnogih mjesta koje je svojim životom posvetio Siromašak iz Assiza.

Hodočasnik

<< arhiva