27-06-2008

HUMANITARNA DJELATNOST OSJEČKIH FRANJEVACA

slika

slika

„Kruh sv. Antuna“ za siromašne u Osijeku od 1967.
Nedugo nakon što je u Padovi sagrađena bazilika sv. Antuna, neki se dječačić, po imenu Tomasino, igrao nedaleko  nje i nesretno pao u veliku posudu s vodom. Kad ga je majka napokon našla, bilo je prekasno. Izvadivši ga iz vode, nije više pokazivao znakove života. Očajna, zavapila je velikom čudotvorcu - sv. Antunu, uz obećanje da će siromasima udijeliti toliko brašna, koliko teži njezin nesretni sin. I bi uslišana. Mališan je istoga trenutka živnuo, kao da mu se ništa nije dogodilo. Od tada je nastao običaj da štovatelji sv. Antuna na razne načine pomažu siromasima.

U prvim vremenima nazvan je "kruhom siromaha", a kasnije "kruhom sv. Antuna", ispričao je fra Željko Paurić, gvardijan osječkoga franjevačkoga samostana i rektor crkve Sv. Križa priču o tome kako je zaživjelo darivanje siromašnih pod okriljem svetoga Antuna, u puku poznatoga i kao "otac siromaha". Dodao je kako se zbog toga u mnogim, a osobito franjevačkim crkvama uz svečev lik nalazi škrabica i da oni, koji ondje spuste svoj milodar nastavljaju tihi katolički apostolat u službi bližnjega: Antun u jednoj ruci drži dijete Isusa, a u drugoj mu je kruh. Isus je znak kršćanske vjere, dok kršćansku ljubav i skrb o siromašnima simbolizira kruh, objasnio je.

Kad je riječ o povijesti karitativnoga djelovanja u Osijeku, nastavlja pater, zaživjelo je upravo u franjevačkome samostanu 1967. i vrijedno je istaknuti kako je to bio prvi Caritas u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Život mu je udahnula grupa franjevačkih trećoredaca, odnosno laika - članova Franjevačkoga svjetovnoga reda (FSR-a) i prijatelja  crkve i samostana. Objasnio je da u to vrijeme politika nije dopuštala Crkvi karitativno djelovanje, nazivajući to "privlačenjem ljudi". No kako Franjevački svjetovni red, ipak nije  tretiran kao nepoželjna konkurencija  državnim socijalnim institucijama, marljivi vjernici koji su živjeli svjetovnim životom, ali nadahnuti djelovanjem sv. Franje Asiškoga prihvatili su se odgovornoga i vrlo zahtjevnoga posla pomaganja onima kojima je to najviše trebalo. Tako je sve do 1992. u samostanu osječkih franjevaca u Tvrđi bilo sjedište međužupnoga Caritasa. Domovinski rat je bio, međutim, prekretnica. Dotadašnji Caritas je reorganiziran, ali tim ljudi kojega su činili  osječki fratri i članovi Svjetovnoga reda nastavio je raditi  na humanitarnome području, a novo je bilo to što su od tada postojali kao "Kruh svetoga Antuna". U tim početnim danima, kaže fra Željko Paurić, shvatili su da je besmisleno isti posao dvostruko odrađivati pa su svoj doprinos dali tako što su preuzeli razvoženje Caritasovih paketa mahom starijima, koji su daleko stanovali, ili na nekim visokim katovima u zgradama, ili nisu mogli doći jer je pucalo, ili jer su bili nemoćni. S druge strane uočili su i kako se ono što je stiglo malo neprimjereno raspoređuje. Osobito je bilo uočljivo da su dječja hrana ili pelene ulazili u pakete namijenjene korisnicima, gdje nije bilo  male djece. A to su, istaknuo je pater, bili prvi koraci u osnutku Centra za dijete.

Gospođa Jaka Kordić je volonterka već dvije godine kod osječkih fratara. Obavlja administratvne poslove za samostan, ali kako je u uredu ponedjeljkom, srijedom i petkom od  10 do 12 sati uključena je i kad nešto treba obaviti za Katoličku udrugu "Veronikin rubac" ili samostanski Caritas "Kruh svetoga Antuna" za koji uglavnom prima uplate, ali tu je i kad joj se kakav nevoljnik obrati i zamoli za pomoć od 10 ili 20 kuna. Kad je riječ o darovima kaže kako trenutačno ima pedesetak članova koji svaki mjesec uplaćuju  iznos, što su namijenili potrebnima. Važno je, istaknula je, da postoji kontinuitet, pa je tako svaka i najmanja svota što će redovito biti uplaćena jako dobro došla. To više, što su uvijek brojniji oni koji su u nuždi. Zato postoje i iskaznice što služe za upisivanje uplaćenih iznosa, ali i kao podsjetnik. Prema riječima gospođe Jake nekada se više uplaćivalo, a sada se osjeća neimaština. No, kultura i tradicija davanja postoji. Sjeća se vremena kad je sa svojim kolegicama i kolegama bar tri puta godišnje obilazila obitelji kojima je trebala pomoć, bile su to obitelji s djecom kojima je Caritas osiguravao početkom školske godine školski pribor, kute ili opremu za tjelesni odgoj kao i siromašne obitelji kojima su pripremali pakete o Božiću i Uskrsu. Možda bi, pripomenula je na kraju,  bilo i više spremnih pomoći  kad bi se o takvim stvarima više govorilo i pisalo.

<< arhiva