11-04-2006

PREDSTAVA I HAYDN ZA DUHOVNU OBNOVU

O tome da je ovogodišnja trodnevna korizmena duhovna obnova kod osječkih franjevaca uistinu drugačija, vjerno svjedoče svi sjajno osmišljeni sadržaji. Tako je to prve večeri (9. travnja) bio multimedijalni prikaz, naslovljen "Sedam Isusovih zadnjih riječi na križu".

Osobitim ga je činilo sve. Od izbora glazbe Josepha Haydna, što je kao uvjerljiva podloga poslužila prizorima iz filma "Isus iz Nazareta" Franca Zefirelija i biblijskim tekstovima, kojima je inspiriran veliki kompozitor. Druga večer bila je u znaku zanimljivoga dramskoga prikaza s kojim su Osječane darovali franjevački samostan Sv. apostola Petra i Pavla iz Tuzle i tuzlansko Narodno pozorište.
Činila su ga, uvjetno rečeno, dva dijela izvrsno povezana u cjelinu. Prepričan je, naime, Isusov život od dječaštva do osude, kroz uloge, samo na prvi pogled, sporadičnih likova: "Poncije Pilat" je mala scena iz "Majstora i Margarite" Mihaila Bulgakova, a prvakinja tuzlanska scene Remira Osmanović, kao Suzana, Marijina susjeda govori tekstove Halila Džubrana, koji se odnose na Isusov život. Tu smo izvukli istinu o Ponciju Pilatu, koji je svjestan da je položaj pretpostavio istini i zato sa žaljenjem šalje Isusa u smrt, dok mu Kaifa donosi već napisani proglas. Tako često mnogi stradaju i danas, mnogo okolnosti nas natjera da istinu zanemarimo, pogazimo, da ju čak i osudimo i užasno je da religiozni ljudi traže slobodu za Barabu. To je poruka i za nas, zaključio je fra Marko Kepić, idejni začetnik dramskoga prikaza, gdje je ponuđen ne baš uobičajeni stav prema liku, kojega se nerijetko doživljava kao klasičnoga negativca. No svaki se čovjek bezbroj puta u životu, pogleda li istini u lice, ponio upravo tako. U svakome čuči i Juda Iskariotski, i Šimun Cirenac, i Pilat, i prežalosna Marija, i rulja ...

Drama je, moglo se čuti, rezultat dobre suradnje tuzlanskoga samostana i Narodnoga pozorišta u čije ime je nastupila glumica Remira Osmanović te Akademije dramskih umjetnosti, čije su boje u izvrsnom svjetlu predstavili studenti Irfan Kasumović, Šaban Mujkanović, Hazim Mujčinović i Ivica Kovačević. Vrijedno je istaknuti kako nakon predstave, kući nitko nije otišao ne dotaknut i ako se uzme u obzir, kako je fra Marko istaknuo na početku, da je zadaća teatra oživjeti riječ, gosti su u ponedjeljak to jako dobro učinili. Jer su na svoj način ohrabrili nazočne da sigurnije "krenu u susret svojoj muci, životu i stvarnosti imajući pred sobom lik Isusa Krista i dobroga Pape Ivana Pavla II., nesuđenoga glumca, zbog čega bi se taj dramski prikaz mogao nazvati i akademijom u njegovu čast."

(Lj.B.)

<< arhiva